Riječ je o prvoj službenoj, autorskoj suradnji dvaju redatelja Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, koji su projekt prezentirali u Amsterdamu, gdje je pripremanje za ovaj event i započelo. ”Zanimljivo je kako se radi o sudjelovanju u kojem su reakcije svugdje različite, to se odnosi i na Zagreb i na Amsterdam, te smatram kako je možda odnos terorizma i demokracije više aktualan tamo, baš kao u pravom zapadnom svijetu” , kazao je Borut.

Redatelji i moderatori projekta imaju veliku ulogu, ovisno o tome kako se projekt doživljava. Bitno je da se uvijek igra u različitim gradovima, na lokalnim jezicima, da suradnja bude s lokalnom ”ekipom”, organizatorima. Zanimljivo je uspoređivanje rezultata u raznim gradovima, jer time se vidi odnos pojedinaca prema demokraciji. ”Terorizam je jedan pojam koji služi da preispitujemo odnos prema demokraciji koja se na zapadu smatra jednom neupitnom vrijednosti”, smatra Borut.

Osnovni motiv ovoga projekta je, kako smo već uspijeli zaključiti, odnos između demokracije i terorizma, način na koji su oni međuovisni. Projekt kao glavnog aktera ima publiku, koja je i glavni izvođač i koja svojom interakcijom kreira sam projekt. Bit je u tome da publika, spontano zaključi da je njezino sudjelovanje u projektu neophodno.

”T-formance-louder than bombs” je jedna vrsta ”nagradne igre” , koja ovisi o tome odluči li publika u cijelosti sudjelovati. Ta igra podsjeća na nešto drugo, a to je opet jedna, malo veća igra koju zovemo demokracija. Osnovna ideja je da ljudi, kao i demokracija, donose niz odluka koje ih prezentiraju i klasificiraju u natjecanju za ”glavnu nagradu”. Odluke publike, kao sudionika su ono što daju osnovni motiv. Zanimljivo je napomenuti kako je svaka izvedba unikatna, te je sam projekt teško ostvariti na klasičnim pozornicama.

”Galerijski prostor je zanimljiv jer izvedba ima jednu specifičnu likovnu komponentu koja dolazi do izražaja baš u ovom tipu prostora. Upravo mobilnost izvođača, gledatelja koji kroz cijeli projekt proizvode i jedan specifičan tip likovnosti, dobro je naglašavati u takvom tipu prostora” smatra Frljić.

Obično kad pođem u kazalište, razmišljam o neminovnosti pasivnog sjedenja pred nečime što je lošije ili što je bolje. Običan gledatelj smije napustiti gledalište učini li mu se da je predstava bezveze, a kritičar ne smije, ne znam zašto. Zato sam, kao i svaki put kad naiđem na takvu vrstu umjetnosti, bio oduševljen kad sam shvatio da Frljić i Šeparović publiku direktno uključuju u zbivanje i da neću morati sjediti.
Dakako, oduševilo me i to što su me hostese performerice uljudno, kao i svakog, upozorile da ako sada prijeđem žutu crtu, više ne mogu napustiti dvoranu. Prešao sam crtu, potpisao se na loptu za pilates u znak toga pristanka, i ušao među bijelo oličene ciglene zidove visokog, prostranog kvadrata bez prozora osvijetljenog smirujućim plavičastim svjetlom.
Sudionika performansa ima oko trideset, zajedno s domaćinima i tehničarima, i u sat i pol svi se oni pomiješaju u jedinstveno “scensko” zbivanje. Rekviziti simboli predstave su svijetleći prsluci, žute trake za obilježavanje mjesta zločina, bodljikava žica.
Performans je zamišljen kao sofisticirana dječja igra na temu terorizma. Hostese i redatelji dijele zadatke. Prvo valja odgovoriti na pitanje: biste li spriječili pogibiju pet osoba tako da povučete skretnicu vlaka pa on umjesto njih usmrti jednog željezničara?
Budući da sam odgovorio da ne bih, ostao sam u malenoj skupini koja je dobila svijetleće prsluke pa smo promatrali ostale koji su odgovarali na seriju vrlo inteligentnih, zanimljivih pitanja o terorizmu i umjetnosti. Morali su preskakati u kvadrate obilježene žutom vrpcom po podu. Na kraju smo analizirali videosnimke sudionika, “najbolji” su zaigrali kinesku slagalicu, a tko je htio, otišao je.

Međutim, to bačeno kamenje formira svijet više nego uspjesi ljudskog duha, a njihovo porijeklo ono je čime se bavi edukativna kazališna početnica nazvana «T-formance: Louder than bombs» koju znatiželjnici pohode u Galeriji SC-a. Projekt Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, ostvaren uz pomoć Ane Stunić i Maje Sviben, stupnjevani je interaktivni antispektakl u kojem publika ne sjedi nego aktivno, kao na kakvom «team building» izletu, provjerava svoju uvjerenost u takozvane bolje običaje suvremenosti. Moral, demokracija i zdrav razum susreću se s taštinom, urođenom ili naučenom krvožednošću, pa i glupošću u odlukama koje donose sami posjetitelji-sudionici, koji time reprezentiraju ne samo sebe osobno nego i, ukoliko se pedesetak ljudi uzme kao relevantni uzorak, i opću društvenu klimu.

Osobni odabiri počinju već pri ulasku u dvoranu, jer je trećini posjetitelja ono onemogućeno, iz nejasnog razloga i bez obrazloženja. Građanska svijest, ljudska solidarnost i sve ono u što bi se većina ljudi zaklela u bilo kojoj drugoj situaciji, već tu prestaje biti općenitost, a da sam trening još nije ni počeo. Kad se, sat i pol vremena kasnije, publika suoči s rezultatom svojih odluka i neznanjem na temelju kojeg ih donosi, te kad joj se pritom pruži prilika da u sklopu kvalitetno retorički odrađene obmane dobrovoljno stanu u red kako bi pucali u ljudsko biće, postaje jasnije kako smo, sveukupno, još jako dobro prošli. Oružanog otpora, ili jednostavnije rečeno terorizma, s obzirom na brojnost razloga i mogućnosti njegovog opravdanja, zaista ima zanemarujuće malo.

«T-formance» je ona vrsta kazališta nastala nakon iscrpljivanja dramskih formi i prijenosa poruke s pozornice na gledatelje zadovoljne pozicijom poslušnog i pasivnog promatrača. Međutim, on ne nudi radikalnu poziciju, kako se slične pokušaje nerijetko diskvalificira, već samo mogućnost odgovora na postavljena pitanja, prepoznavanje situacija u kojima se subjekt nalazi u zbiljskim igrama reprezentacije, koje u nedostatku boljeg imena i boljeg sustava još uvijek zovemo demokracijom. Kad se računa svaki glas, i kad u interakciji svaki glas pridonosi zajedničkom rezultatu, očekivanja su uvijek iznevjerena, čak i kad su pojedinačne odluke isprave. Da je samo to zaključak ovog eksperimenta sa živim ljudima u formi interaktivnog performansa, bilo bi to tek dodatak na tezu o nemogućnosti ispunjenja demokratskog sna, jer vlast za narod i od naroda trebaju birati pojedinci ne samo dovoljno inteligentni nego i dovoljno – obaviješteni.

Ipak, postoji i tračak nade: oni ostavljeni ispred vrata na kraju se ipak pobune i zahtijevaju svoj dio izvedbenog kolača, što je za svaku pohvalu. Drugi veliki preokret je i mogućnost da živi glineni golub, u ovom slučaju plišani medo, u jednom trenutku posegne za puškom i situaciju sajamske zabave pretvori u pokolj, što također nije da nije za pohvalu, sa svim rezervama prema pokolju samom. To što on pritom ne može baš točno razabrati tko iz mase je zaista na njega pucao, čini njegov postupak jednako opravdanim kao i tišinu onih koji pušku nisu htjeli ali ih je ipak zanimalo koliko će bola on podnijeti.

Zbog svega toga, «T-formance» je u krajnjoj posljedici preko kazališnog ruba prevedena «igra o promjenjivosti svijeta», kako glasi parafraza definicije političkog kazališta. Iako je daleko od didaktičnosti lehrstücka, dramske situacije forum kazališta i uglavnom neučinkovitih diskusija zabrinutih intelektualaca, on koristi njihove strategije što ga čini suvremenijim i pogodnijim svijetu koji je, navodno, na kraju svoje povijesti. Ako ništa drugo, «T-formance», zajedno sa svim sudionicima, dosta jasno pokazuje kako posla, čak i kazališnog, ima još.