Naučit ćeš pravila. Naučit ćeš znana pravila i prešutna pravila. Naučit ćeš pravila i njihove iznimke. Postati prilagođen član društva.
Uz nogomet, vjerojatno tri najvažnije sporedne stvari na svijetu – televizija, terorizam i teatar, u t-faktoru postaju jedno – više od igre, manje od kazališta, suprotno od spektakla. Event koji to nije, (baš kao i demokracija koja to nije), t-faktor spaja tradiciju kazališne izvedbe sa interaktivnim trendovima današnjice. S jedne strane tako koristeći strategije Brechtovih poučnih komada i Boalovog forum kazališta, a s druge predstavljajući dva poznata TV lica, t-faktor postaje poligon za ispipavanje granice između aktivizma i pasivnosti. Oduzevši publici pravo sjedenja, ali davši joj pravo glasa t-faktor u kazalištu rekreira postulate demokratskog funkcioniranja, dok istovremeno ukazuje na dramaturške mehanizme u demokraciji.

Nastao na iskustvima i fragmentima predstava “t-formance” (režija & koncept: Borut Šeparović & Oliver Frljić) i “I fuck on the first date” (režija & koncept: Borut Šeparović) t-faktor je savršena proslava dvadesetog rođendana izvedbene skupine Montažstroj, markacija njene dugogodišnje društvene angažiranosti i odgovornosti, uvijek omotanih slatkom opnom pop privlačnosti.

koncept & režija: borut šeparović (u suradnji sa oliverom frljićem)
dramaturgija: jasna žmak
moderatori: daniela trbović, ana stunić, roberta milevoj, oliver frljić, borut šeparović
prostor: arhanarh
web: proximity zagreb
produkcija: montažstroj
koprodukcija: festival perforacije

O psima i ljudima:
Zanima me prije svega kazalište koje ima stvarne učinke, koje je u snažnom odnosu s onim što ga okružuje. Takav primjer je moja predstava “Timbuktu” kao oblik kazališnog dokumentarizma. Za potrebe predstave uzeo sam stvarne pse iz azila i beskućnike. Namjera je bila otvoriti problem odnosa prema “drugom” – prema onima koji su u lošijoj životnoj situaciji od nas, bilo da se radi o ljudima ili psima. Konkretna ideja bila je pak pomoći da ti psi nađu udomitelja. Realna je činjenica da su neki od tih 12 pasa udomljeni, i da im je u tome možda pomogla i ta biografska crtica da su sudjelovali u predstavi, a koja ih ipak izdvaja od ostalih pasa u azilu. Što se tiče ljudi beskućnika, njima takva biografska crtica na žalost ipak ne može pomoći.

O HNK-u i Turbofolku:
Neki su se pobunili što smo Frljić i ja s predstavom “Turbofolk” uveli taj omraženi glazbeni oblik koji mnogima smeta u Hrvatsko narodno kazalište. Smeta ih možda i zato što on ovdje nedvojbeno ima neki predznak “Made in Serbia”. No to je općepristuni fenomen i kao što HNK plasira neku vrstu kulture koja nam se želi predstaviti kao “visoka kultura” za probranu publiku, tako je turbofolk kao drugi aspekt iste te priče “niska kultura” širokih masa. Utoliko nam se HNK kao kazalište koje bi navodno trebalo biti posljednje mjesto gdje bi se smio pojaviti turbofolk činio, i čini nam se i dalje, kao najprirodnija i najprikladnija pozornica za tu predstavu. Želja nam je bila baviti se pitanjem kako mi kao društvo vidimo HNK, a kako turbofolk, a i jedno i drugo pitanje je dovoljno problematično.

O terorizmu:
Identitet nije nešto fiksirano i ako možemo govoriti o sklonosti terorizmu ona sigurno ovisi o okolnostima. Ljudi su u našoj predstavi T-formance lako uzimali paintball puške i pucali u druge ljude, štoviše uživali su u tome. Ne kažem pritom da su laboratorijski uvjeti koji vladaju u kazalištu vjeran pokazatelj naše nasilne prirode. Doista ne znam jesmo li svi potencijalni teroristi, mislim da ipak nismo. To je kao priča da u svakom Hrvatu čuči ustaša, ili u Srbinu četnik. Ne mislim da je tako. Možemo to promotriti i iz optimističnog ugla – mislim da su ljudi u bilo kojem trenutku sposobni za izuzetna postignuća u bilo kojem smislu estetskom, etičkom, političkom i intelektualnom, pa se to dakako može primijeniti i na negativnije stvari. Kad se ljudi okupe oko neke ideje koja im je bitna, stvari se jednostavno počnu događati. Ovisi o kontekstu, ljudi dobro znaju granicu kad osjećaju da nešto moraju napraviti. Iako se neki moji radovi mogu protumačiti kao mračan pogled na ljudsku prirodu, ja ipak vjerujem u ono pozitivno u ljudima.

O smislu kazališta:
Razmotrimo li koliko kazalište kao dio kulturne industrije podilazi postojećem političkom sustavu i koliko ga zapravo reflektira – onda mislim da ne postoje nikakve mogućnosti da promijeni svijet. Ako neke mogućnosti promjene svijeta postoje, one se sasvim sigurno ne kriju u mediju kazališta. Kad bih stremio proizvesti neki gotov, suvisao kazališni proizvod, kojeg onda mogu prodati na tržištu, bilo u Zagrebu, Rijeci, Ateni ili u Kirgistanu… mislim da moj posao ne bi imao nikakvog smisla. Prošao sam to u devedesetima i ta je priča iza mene. Stvarno vjerujem da kazalište danas može imati smisla samo ako radi u bliskom kontaktu s lokalnom zajednicom i pritom ne ponavlja već prokušane modele. U tom slučaju doista može odigrati i bitnu ulogu, ako ništa drugo, onda barem u artikuliranju nekog problema, a ta uloga i nije toliko mala koliko se čini. Ne očekujem da će kazalište promijeniti svijet, ali ako malo promijeniš pogled na svijet, pa makar i jednoj osobi, onda mislim da si nešto napravio.

O napretku i Jugoslaviji:
Veliki sam optimist, ali ako gledam stvarnost u kojoj živimo mislim da smo u 18 godina, što je razdoblje od rođenja do punoljetnosti pojedinca, svi zajedno mogli biti puno “dalje” nego što stvarno jesmo. Uvijek nam se plasira teza da je Hrvatska mlada zemlja pa je to odličan izgovor za sve promašaje i propuste. Mislim da se možemo pitati – je li nam danas stvarno toliko bolje nego što je bilo u prošloj državi? To uostalom nije moje pitanja nego nešto što čujem manje-više svaki dan od raznih ljudi.

O Europi:
Kao europska provincija, da ne kažem šupak ili u boljoj varijanti slijepo crijevo Europe, više nego ikad bolujemo od neokolonijalnog kompleksa. Relativno kasno smo dobili svoju državu, a sad smo u shizofrenoj poziciji jer nemamo nikakvog izbora nego ući u Europsku zajednicu premda to sa sobom, uz pozitivne, nosi i puno loših stvari i ograničenja. Naravno da se sve to reflektira u našoj kulturi. No sve te boljke naše kulture, uključujući klijentelizam, servisiranje političkih potreba, nazadnost, konzervativnost i druge – susreo sam i u Nizozemskoj gdje sam živio i radio deset godina. Razlika je samo što su ovdje odnosi brutalniji i stvari se ne rade higijenski, u rukavicama.

O nizozemskoj ksenofobiji:
O Nizozemskoj vlada predodžba kao o kolijevci liberalizma, no mislim da se ta zemlja nakon 11. rujna 2001. godine potpuno promijenila. Danas je to jedna od zemalja s najoštrijim imigracijskim zakonima i općenito iznimno strogim odnosom prema useljenicima. Ksenofobija je navodno nepoželjna i politički nekorektna, ali ima je, i to čini se sve više. Stranac uglavnom ostaje stranac i, ako nisi tamo došao s jednom jedinom željom – da postaneš Nizozemac, lako je moguće da ćeš naletjeti na zid nerazumijevanja. Nije primjerice neuobičajen stav da ti kao umjetnik nemaš pravo koristiti niti jedan umjetnički diskurs osim onog uvriježenog u nizozemskoj kulturi. Razlike se ne toleriraju. No to zapravo i jest teško pitanje za sve ljude koji zbog ekonomskih uvjeta odlaze raditi na Zapad, primjerice s istoka Europe – hoćeš li usvojiti običaje, jezik i svjetonazor i integrirati se kao jedan od njih ili ćeš zadržati svoj izraz i kulturu, te živjeti i raditi kao strano tijelo među njima? To nije lako rješiv problem, ni za mene kao kazališnog stvaratelja, ni za bilo koga drugog. To je vječna dilema za ljude koji su kulturno relocirani. Možemo doduše postaviti i ovo pitanje – kako bi u Hrvatskoj prihvatili ljude koji bi došli iz drugih sredina i sobom donijeli vlastitu kulturu?

O provincijalizmu hrvatske kulture:
Mislim da provincijalizam hrvatske kulture ima dva aspekta – jedno je konzervativno lice, kojim vlada uvjerenje da raspolaže nekim vrijednostima koje su tradicionalne i neupitne. Drugo lice je ono koje krije veliko polje slobode za istraživanje, a koje možemo zahvaliti jednostavnoj činjenici da su veliki centri moći manje zainteresirani za ono što ovdje radimo i poručujemo. Doduše poseban je problem da ćemo onim što radimo teško steći istinsku vidljivost u odnosu na kulturne centre koji nam se čine važnim. To je sudbina i kletva – začarani krug malih naroda.

O umjetničkoj neovisnosti:
Umjetnost uvelike ovisi o tome tko daje za nju novac i u njoj se uvijek ogledaju interesi onoga tko je financira. Ako nas financira Europska unija, onda ćemo tamo podnositi račune, ako nas financira Grad Zagreb, onda ćemo račune podnositi ovdje. Činjenica je da umjetnost nikad nije potpuno neovisna i da nema toga tko će ti dati novac i reći – radi s njim što god hoćeš. Stvar je čiste snalažljivosti i umijeća preživljavanja da nađeš sredstva i izguraš neku ideju manje-više onako kako želiš. Ja sam za sebe vjerovao da sam neovisan, sve dok nisam stvari malo realnije posložio i shvatio da sam u stvarnosti puno manje neovisan nego što bi to htio biti. Lako je biti deklarativno neovisan, ali stvarnost se ne podudara uvijek s tim.

Kasnije se omotavaju ljepljivom vrpcom za koju lijepe predmete iz svojih damskih torbica. Sastavljaju bombu kojom će se raznijeti.

Predstava se odvija na neugodnom mjestu: na šestom katu noću prazne zgrade Eurocentra, u Miramarskoj ulici, u restoranu iz kojega se pruža pogled na devastirani donji Grad, prenapučen krovovima kao kakva azijska metropola u nastajanju. Stolovi su sklonjeni u stranu, a trideset i tri plastične stolice publika zauzima kao da putuje u poslovnoj klasi, u nekom ugodnom avionu.

Ljubazne poput stjuardesa

Pred sobom imaju izvođačice iza kojih je platno koje isprva otkriva dnevnu panoramu grada s istog mjesta, a potom mijenja boje, sugerirajući stupnjeve opasnosti, sve do definitivne crvene boje. Na platnu se čitaju različiti citati, uglavnom s interneta, na engleskom, koji govore o različitim stvarima a najupečatljivije o ženama samoubojicama, koje zauzimaju sve prominentnije mjesto na karti užasa.

Takozvani domjenak koji gledatelji konzumiraju poslužen je upravo onako kako se služe obroci u poslovnoj klasi, a i akterice su, eto, ljubazne poput stjuardesa. Potraga za nepostojećim centralnim smislom predstave ironizirana je ustanovljavanjem tzv. T faktora, zagonetne silnice koja, različito transformirana, upravlja našim mislima i našim osjećajima. Glavni T faktor realizirana je metafora i svijetli, u obliku toga slova, na obližnjem neboderu naše, odnosno njemačke, glavne telekomunikacijske kompanije.

Lažna učinkovitost

Do mjesta za igru posjetitelji stižu dizalom, po četiri u svakoj grupi, i taj je skriveni restoran, ružan, kabast, ostakljen, običnim ljudima nedostupan onako kako su mu nedostupne unutrašnjosti ostalih poslovnih zgrada u glavnom gradu. Kao mjesto umjetničke i “terorističke” inspiracije on je lucidno izbran da naglasi s jedne strane paranoju zapadnog načina života, a s druge njegovu lažnu učinkovitost.

Što je zajedničko zaljubljenoj Amerikanki koja se prepoznala u hrvatskom identitetu, iračkom tv-reporteru s najskupljim cipelama na svijetu, kontroverznom umjetniku koji zbog herojskog izlaganja opasnosti završava na psihijatriji i ogorčenom branitelju u očajničkoj akciji za uskraćena prava?

Ili preciznije; što dijele Julienne Eden Bušić, Chris Burden, Muntadhar al-Zaid i Robert Kralj? Ili možda, kakva je veza između tabua, tajne, taika, tehnologije, televizije, teritorija, teatra, teorije, tita, tranzicije, turizma, trenutka, tolerancije i taktike? Ovaj performans besramnog naziva nudi upravo tu poveznicu: T-faktor. T-faktor izbjegava definicijama. T-faktor djeluje upravo poput pornografije: prepoznaješ ga kad ga vidiš!

Za Montažstroj „I fuck on the first date“ izvode Ana Stunić, Petra Zanki i Roberta Milevoj. One su otkrile svoj T-faktor i svaka ima različit. Provjerite koliki je vaš i to na 5 ekskluzivnih izvedbi za 33 posjetitelja od 11. do 15. ožujka u prostorima Eurocentra, Miramarska 23. Svaka izvedba ima svoju boju, a možete birati između zelene, plave, žute, narančaste i crvene.

Cijena ulaznice je 200 kuna i uključuje domjenak.

Riječ je o prvoj službenoj, autorskoj suradnji dvaju redatelja Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, koji su projekt prezentirali u Amsterdamu, gdje je pripremanje za ovaj event i započelo. ”Zanimljivo je kako se radi o sudjelovanju u kojem su reakcije svugdje različite, to se odnosi i na Zagreb i na Amsterdam, te smatram kako je možda odnos terorizma i demokracije više aktualan tamo, baš kao u pravom zapadnom svijetu” , kazao je Borut.

Redatelji i moderatori projekta imaju veliku ulogu, ovisno o tome kako se projekt doživljava. Bitno je da se uvijek igra u različitim gradovima, na lokalnim jezicima, da suradnja bude s lokalnom ”ekipom”, organizatorima. Zanimljivo je uspoređivanje rezultata u raznim gradovima, jer time se vidi odnos pojedinaca prema demokraciji. ”Terorizam je jedan pojam koji služi da preispitujemo odnos prema demokraciji koja se na zapadu smatra jednom neupitnom vrijednosti”, smatra Borut.

Osnovni motiv ovoga projekta je, kako smo već uspijeli zaključiti, odnos između demokracije i terorizma, način na koji su oni međuovisni. Projekt kao glavnog aktera ima publiku, koja je i glavni izvođač i koja svojom interakcijom kreira sam projekt. Bit je u tome da publika, spontano zaključi da je njezino sudjelovanje u projektu neophodno.

”T-formance-louder than bombs” je jedna vrsta ”nagradne igre” , koja ovisi o tome odluči li publika u cijelosti sudjelovati. Ta igra podsjeća na nešto drugo, a to je opet jedna, malo veća igra koju zovemo demokracija. Osnovna ideja je da ljudi, kao i demokracija, donose niz odluka koje ih prezentiraju i klasificiraju u natjecanju za ”glavnu nagradu”. Odluke publike, kao sudionika su ono što daju osnovni motiv. Zanimljivo je napomenuti kako je svaka izvedba unikatna, te je sam projekt teško ostvariti na klasičnim pozornicama.

”Galerijski prostor je zanimljiv jer izvedba ima jednu specifičnu likovnu komponentu koja dolazi do izražaja baš u ovom tipu prostora. Upravo mobilnost izvođača, gledatelja koji kroz cijeli projekt proizvode i jedan specifičan tip likovnosti, dobro je naglašavati u takvom tipu prostora” smatra Frljić.

Međutim, to bačeno kamenje formira svijet više nego uspjesi ljudskog duha, a njihovo porijeklo ono je čime se bavi edukativna kazališna početnica nazvana «T-formance: Louder than bombs» koju znatiželjnici pohode u Galeriji SC-a. Projekt Boruta Šeparovića i Olivera Frljića, ostvaren uz pomoć Ane Stunić i Maje Sviben, stupnjevani je interaktivni antispektakl u kojem publika ne sjedi nego aktivno, kao na kakvom «team building» izletu, provjerava svoju uvjerenost u takozvane bolje običaje suvremenosti. Moral, demokracija i zdrav razum susreću se s taštinom, urođenom ili naučenom krvožednošću, pa i glupošću u odlukama koje donose sami posjetitelji-sudionici, koji time reprezentiraju ne samo sebe osobno nego i, ukoliko se pedesetak ljudi uzme kao relevantni uzorak, i opću društvenu klimu.

Osobni odabiri počinju već pri ulasku u dvoranu, jer je trećini posjetitelja ono onemogućeno, iz nejasnog razloga i bez obrazloženja. Građanska svijest, ljudska solidarnost i sve ono u što bi se većina ljudi zaklela u bilo kojoj drugoj situaciji, već tu prestaje biti općenitost, a da sam trening još nije ni počeo. Kad se, sat i pol vremena kasnije, publika suoči s rezultatom svojih odluka i neznanjem na temelju kojeg ih donosi, te kad joj se pritom pruži prilika da u sklopu kvalitetno retorički odrađene obmane dobrovoljno stanu u red kako bi pucali u ljudsko biće, postaje jasnije kako smo, sveukupno, još jako dobro prošli. Oružanog otpora, ili jednostavnije rečeno terorizma, s obzirom na brojnost razloga i mogućnosti njegovog opravdanja, zaista ima zanemarujuće malo.

«T-formance» je ona vrsta kazališta nastala nakon iscrpljivanja dramskih formi i prijenosa poruke s pozornice na gledatelje zadovoljne pozicijom poslušnog i pasivnog promatrača. Međutim, on ne nudi radikalnu poziciju, kako se slične pokušaje nerijetko diskvalificira, već samo mogućnost odgovora na postavljena pitanja, prepoznavanje situacija u kojima se subjekt nalazi u zbiljskim igrama reprezentacije, koje u nedostatku boljeg imena i boljeg sustava još uvijek zovemo demokracijom. Kad se računa svaki glas, i kad u interakciji svaki glas pridonosi zajedničkom rezultatu, očekivanja su uvijek iznevjerena, čak i kad su pojedinačne odluke isprave. Da je samo to zaključak ovog eksperimenta sa živim ljudima u formi interaktivnog performansa, bilo bi to tek dodatak na tezu o nemogućnosti ispunjenja demokratskog sna, jer vlast za narod i od naroda trebaju birati pojedinci ne samo dovoljno inteligentni nego i dovoljno – obaviješteni.

Ipak, postoji i tračak nade: oni ostavljeni ispred vrata na kraju se ipak pobune i zahtijevaju svoj dio izvedbenog kolača, što je za svaku pohvalu. Drugi veliki preokret je i mogućnost da živi glineni golub, u ovom slučaju plišani medo, u jednom trenutku posegne za puškom i situaciju sajamske zabave pretvori u pokolj, što također nije da nije za pohvalu, sa svim rezervama prema pokolju samom. To što on pritom ne može baš točno razabrati tko iz mase je zaista na njega pucao, čini njegov postupak jednako opravdanim kao i tišinu onih koji pušku nisu htjeli ali ih je ipak zanimalo koliko će bola on podnijeti.

Zbog svega toga, «T-formance» je u krajnjoj posljedici preko kazališnog ruba prevedena «igra o promjenjivosti svijeta», kako glasi parafraza definicije političkog kazališta. Iako je daleko od didaktičnosti lehrstücka, dramske situacije forum kazališta i uglavnom neučinkovitih diskusija zabrinutih intelektualaca, on koristi njihove strategije što ga čini suvremenijim i pogodnijim svijetu koji je, navodno, na kraju svoje povijesti. Ako ništa drugo, «T-formance», zajedno sa svim sudionicima, dosta jasno pokazuje kako posla, čak i kazališnog, ima još.