T.I.: Znači li išta tvoja vaninstitucionalna pozicija? Možeš li reći da imaš slobodnije ruke prilikom rada na nekom projektu?
B.Š.: Realno, nisam izvan sistema. Sve ovisi kako gledaš sistem, a to je dosta kompleksna priča. Sistem nisu samo institucije. Isti sustav – Grad, Ministarstvo – koji financira i mainstream kulturu financira i mene. Naručitelj je isti. Da se financiram sâm svojim privatnim novcem bio bi van sistema. Možda radim malo drugačije predstave od onih koje proizvodi institucionalno kazalište, no nemam nezavisnu poziciju. I kada bi se financirao isključivo od publike opet ne bi bio sasvim neovisan od onoga što publika od mene na neki način očekuje. U tom slučaju bi se krajnjem korisniku morao prilagoditi i više no što mu se sada prilagođavam.

T.I.: Da li si ikad modificirao neku izvedbu i pod čijim uvjetima?
B.Š.: Ne modificiram. Jednom sam se sigurno našao da me netko traži da maknem element jedne scene. Konkretno ću ti reći, u predstavi Timbuktu spustimo američku zastavu, a pas ju zubima povuče dole sa cuga. Današnja voditeljica ZKL – scena Travno mi je govorila da ću tom scenom uvrijediti američku zastavu, koja je simbol Amerike. Tražila me da tu scenu ne izvodimo. Nisam na to pristao. Pa me tražila da potpišem da to izvodimo na moju odgovornost. Ona se jednostavno boji Amerike, al to je relativno benigna priča.

T.I.: Zašto nisi htio o tome ranije govoriti?
B.Š.: Predstava se bavila napuštenim psima koje je trebalo udomiti. Da sam tu situaciju išao medijatizirati, napravio bi puno štete projektu, koji bi možda imao još više vidljivosti u medijima, ali bi skrenuo pažnju s tema koje su mi uistinu bile bitne, a to su napušteni psi i napušteni ljudi.

T.I.: Jesu li ikad tvoj rad čitali kao opasan, odnosno da li su te cenzurirali u pravom smislu riječi?
B.Š.: Osim ovog bizarnog slučaja, nisam direktno naišao da me netko u kazalištu pokušava cenzurirati. Pitanje je jedino dali je zbog zazora od nasilja i golotinje predstava Everybody goes to disco from Moscow to San Frnacisco, koja je izvedena po svim značajnijim festivalima u Europi a gostovala je i u SAD-u sredinom devedesetih, u Hrvatskoj izvedena samo jednom i to u dobrotvorne svrhe. Al čini mi se da je jače to pitanje autocenzure. Postoje očekivanja kojima se svi prilagođavaju. Kazališni sustav reflektira stvarnost. U suvremenom plesu danas često imaš gomilu jedinki koje se bore za vlastiti prostor. Ljudi misle da rade neku strašno alternativnu predstavu, raspravljaju o mikro-politici, a ustvari ponavljaju modele koji ih okružuju i jako dobro opravdavaju kapitalistički sustav, koji ih financira.

T.I.: Ajde kaži konkretno, na koju predstavu misliš?
B.Š.: Nema što izdvajati i imenovati – mnoge „najsuvremenije“ plesne predstave su takve. Pogledaj izvođače na predstavama, uvijek su okrenuti publici, ne komuniciraju po horizontali na sceni, svaki ponaosob traži svoj prostor i vrijeme pred publikom. I onda je to najčešće sve posloženo, montirano po svojevrsnom načelu „jednakosti“, tj. „demokratičnosti“. Reflektira se sustav u kojem živimo, a to je ništa drugo nego borba za opstanak. Nije da ti je govorim o nekom lošem Čehovu, nije to. Gle, bilo koji sustav, bilo u kazalištu, a tako je i u vizualnim umjetnostima, teško može zauzeti poziciju s koje može komentirati i sam sebe i reći nešto ljudima, a da to ne bude comodity. Sustav, a znamo u kojem sustavu živimo, odlučuje da li nešto može dobiti financijska sredstva ili ne. To što ja radim malo drugačije od sustava ne znači da sam izvan njega. Iznosim možda neki problem koji netko drugi ne artikulira, ali to nema učinak. Ja bi trebao imati jebeno bezgraničnu vjeru u umjetnost i njezinu moć da bi ju smatrao opasnom.

T.I.: Misliš li da danas ne možemo govoriti o cenzuri? Obzirom da umjetnost kako kažeš nije u mogućnosti da proizvede nešto opasno po društvo.
B.Š.: U sustavu u kojem živimo raditi umjetnost je vrlo bezopasna stvar. Za neku Državu, odnosno prave centre moći aktivizam je puno opasniji od umjetnosti. Umjetnost je previše simbolična, ona rijetko ima učinka u stvarnosti. Kazalište po svojoj prirodi laže. Svojim predstavama ništa ne mijenjam, samo artikuliram.

T.I.: U društvu spektakla u kojem živimo postoje snažni mehanizmi, koji svaki subverzivni predznak u startu, ma koliko malen on bio, pretvaraju u veliko ništa.
B.Š.: Prejaki su ti amortizeri, tu se potpuno s tobom slažem. Preveliki je output različitih informacija, jedna predstava je kap u moru. Ne kažem da je nebitna, bitna je još uvijek, ali nema moći, nema velikog učinka. Najveći učinak neke predstave je da netko počne o nečemu razmišljati i posljedično možda i nešto činiti. Ili recimo, ono što sam ja uspio napraviti – da netko udomi psa. Al to je prilično bizarno, zar ne?

T.I.: Koji su bili ti važni povijesni momenti, koji su kazalištu postepeno oduzimali moć?
B.Š.: Dok nije bilo globalnih medija – CNN-a i MTV-a, koji su se pojavili krajem osamdesetih, početkom 90-ih – okupljanje par stotina ljudi u kazalištu moglo je biti opasno. Ako odemo još dalje u povijest jasno je da je kazalište u 19. stoljeću imalo ulogu koju danas ima televizija. Doseg određenog pojedinca prije razvoja tehnologije ovisio je o njegovoj/njezinoj rezonantnoj kutiji. Onda se pojavio mikrofon, kojim umjesto stotinama možeš govoriti tisućama ljudi. U tom smislu, zanimljivo je da se televizija nije razvila po modelu filma, već upravo po modelu kazališta. Nije film uništio kazalište, nego televizija koja mu oduzima moć. A danas je kazalište, s masovnom uporabom Interneta, definitivno jedan relativno nevažan, „manjinski“ medij.

T.I.: A koliko su novi kanali distribucije umjetnosti jaki? Dobili smo zanimljivu kritiku koncepta Tajnih izložbi. Pitali su nas zašto nismo cijeli projekt radili isključivo na webu. Nije li taj virtualni svijet zagušen informacijama koje se jednostavno gube u bespućima virtualnog svijeta? Postoje hiljade blogova koje nitko ne posjećuje.
B.Š.: Pa stvar je da se blogovi oglašavaju i da se načelno mogu distribuirati preko raznih socijalnih mreža, preko kojih smo se svi povezali, ali su informacije izgubile svoju snagu. Sustav je genijalno postavljen da amortizira sve živo.

T.I.: Kako vidiš te razlike snage kazališta u socijalizmu u odnosu na tranziciju?
B.Š.: Kada su u socijalizmu cenzurirali kazališne predstave to nije bilo zato što su one bile opasne po društvo, nego najčešće stoga što su se određene interesne skupine unutar tadašnje vladajuće garniture obračunavale preko recimo, neke predstave.

T.I.: A kako je bilo djelovati tijekom 90-ih?
B.Š.: Rat koji se dogodio na prostoru bivše Juge koristio je najbrutalnije oružje – televiziju. Svaka zaraćena strana imala je svoju TV kuću. Koliko je tijekom 90-ih umjetnost bila podrivačka? Rat je bio dobro opravdanje za sve. Tuđmanu se nitko nije ni probao usprotiviti, ni u kojem mediju. Bilo je represivno, ali zbog specifične situacije rata. Nije tada ni bio trenutak da se nešto kaže.

T.I.: Kako to da vam se u jednom trenutku 1992. prestao vrtiti Croatia in flame na HRT-u?
B.Š.: Naš domoljubni spot se vrtio po MTV-u i po nizu domaćih top ljestvica. U trenutku kada odbijamo nastupiti u Lisinskom na svečanom proglašenju nezavisne Hrvatske 1992. u Lisinskom, skidaju nas s ljestvice… Nisu pristali na moj djetinjasto tvrdoglavi uvjet da maknu tegle sa cvijećem s pozornice i da dečke iz spota u izvedbi zamijene djevojke. Na to se ondašnji ravnatelj HTV-a Tonči Vrdoljak uvrijedio, pa su onda bunkerirali taj spot. On na HTV-u više nije puštan. Ali to nije bila cenzura, to je više bila osveta za moju tvrdoglavost.

T.I.: A što je bilo sa snimanjem albuma u Croatia Recordsu 1993.?
B.Š.: Meni se u tim okolnostima, kada je Hrvatska vodila rat u Bosni, nije više dalo provoditi takvu vrstu antiratne kampanje, koju smo započeli 1991. godine. Napisao sam stvar HERO u kojem refren „This is not my war… I’m not a hero“. Urednici Croatia Recordsa, za koji smo snimali album, govorili su nam – dajte dečki, kako sad to? Nama treba neki hit. Tražili su nas da maknemo tu pjesmu s albuma… Nismo je maknuli, a oni nam nisu htjeli financirati spot, koji bi album promovirao. Al ni to nije uistinu cenzura.

T.I.: Cenzura i umjetnost danas?
B.Š.: Nije da je nema, ali cenzura je simptomatična za televiziju, čiji je doseg nemjerljivo veći. Cenzura ovisi o tome koliko imaš krajnjih korisnika. U kontekstu umjetnosti značajnija je autocenzura. Ljudi se o mnogim stvarima ne usuđuju govoriti. U svakome od nas čuči jedan mali cenzor.

T.I.: Bio si u Nizozemskoj. Kako funkcionira mehanizam cenzure u zemljama s takozvanom razvijenom demokracijom?
B.Š.: U određenim umjetničkim krugovima neke teme se proglase relevantnima, a neke nerelevantnima. U okolnostima nakon 11.9.2001. nastalo je nepisano pravilo da se umjetnost, a posebno neovisna umjetnost, nikako ne treba baviti aktualnim političkim temama. Ne da ne smiješ, naravno da smiješ, ali kao glupo je… Jer se time bave drugi mediji. Ne možeš direktno adresirati teme poput Iraka, Afganistana… Te teme nisu poželjne. Tu si već na prvom koraku uhvaćen u klopku autocenzure, jer se od tebe očekuje da sve što je na vijestima ne može biti tema u umjetnosti. Umjetnici na to pristaju i na taj način afirmiraju sustav koji određuje ta pravila. Oni ne pokušavaju ni u ono malo prostora što ga dobiju nešto reći. Znam koliko je zazor bio u Nizozemskoj, a imali su čak i potencijalnu terorističku prijetnju, koja je dala podlogu za nevjerojatne ideološke manipulacije… Podrazumijevalo se da se tom temom ne baviš, pogotovo ako za projekt želiš dobiti novce… Čak ni ne dođe do eventualne faze zabrane izvođenja takve predstave. Već u startu znaš da se time bolje ne baviti. I to ti je najjača cenzura.

Razgovor za “Tajne Izložbe” vodila Ivana Hanaček

“Zagreb – Ambasador Sovjetskog Saveza u Jugoslaviji Vadim Longin i predsjednik republičkog komiteta za obrazovanje, fizičku i tehničku kulturu otvorili su u Muzeju suvremene umjetnosti sažetu retrospektivu Kazimira Maljeviča, po mnogima najznačajnijeg slikara našeg stoljeća. Brojnu publiku, koja je ispunila Katarinski trg, pozdravio je i direktor Muzeja suvremene umjetnosti Marijan Susovski. Zagrepčani imaju priliku da prvi upoznaju Maljevičeva djela koja dosad nisu izlazila iz Sovjetskog saveza. Izložba obuhvaća trideset platna iz svih perioda Maljevičeva stvaranja, pa tako ispravlja dosadašnju jednostranu predodžbu o njemu. U čast Maljeviča nogometna momčad «Montažstroj», odjevena u suprematističku odjeću, izvela je performans.”
(EC, Večernji list)

Prije točno dvadeset godina – bilo je to 22. prosinca 1989. godine – Montažstroj je započeo javno djelovati. Osim što se još obilježavao Dan JNA, u Zagrebu se otvarala izložba Kazimira Maljeviča. Tih je dana pao Ceausescu, a mjesec i pol dana ranije isto se desilo Berlinskom zidu. Montažstroj je nastao u okrilju socijaIističke kulture na zalasku, u vrijeme kada je kulturni i društveni kontekst bio dovoljno “liberalan” da potakne i prihvati neke drukčije, nove stvari. Montažstroj su, inače, ustrojilii Oleg Mađor i Borut Šeparović, a ubrzo se priključio i skladatelj Hrvoje Crnić Boxer, za njim i ostali dečki: Srećko Borse, Damir Klemenić, Gordan Bosanac, Siniša Pahić. Ime je osmislio Oleg. “Montažstroj” je hrvatski neologizam, složenica riječi “montaža”, u značenju spajanja, filmske i video montaže, ali i rada na pokretnoj traci i riječi “stroj”, u smislu futurističkog ideala s početka 20. stoljeća apliciranog na sve vrste umjetnosti, a također i u značenju postrojavanja i discipline.

O psima i ljudima:
Zanima me prije svega kazalište koje ima stvarne učinke, koje je u snažnom odnosu s onim što ga okružuje. Takav primjer je moja predstava “Timbuktu” kao oblik kazališnog dokumentarizma. Za potrebe predstave uzeo sam stvarne pse iz azila i beskućnike. Namjera je bila otvoriti problem odnosa prema “drugom” – prema onima koji su u lošijoj životnoj situaciji od nas, bilo da se radi o ljudima ili psima. Konkretna ideja bila je pak pomoći da ti psi nađu udomitelja. Realna je činjenica da su neki od tih 12 pasa udomljeni, i da im je u tome možda pomogla i ta biografska crtica da su sudjelovali u predstavi, a koja ih ipak izdvaja od ostalih pasa u azilu. Što se tiče ljudi beskućnika, njima takva biografska crtica na žalost ipak ne može pomoći.

O HNK-u i Turbofolku:
Neki su se pobunili što smo Frljić i ja s predstavom “Turbofolk” uveli taj omraženi glazbeni oblik koji mnogima smeta u Hrvatsko narodno kazalište. Smeta ih možda i zato što on ovdje nedvojbeno ima neki predznak “Made in Serbia”. No to je općepristuni fenomen i kao što HNK plasira neku vrstu kulture koja nam se želi predstaviti kao “visoka kultura” za probranu publiku, tako je turbofolk kao drugi aspekt iste te priče “niska kultura” širokih masa. Utoliko nam se HNK kao kazalište koje bi navodno trebalo biti posljednje mjesto gdje bi se smio pojaviti turbofolk činio, i čini nam se i dalje, kao najprirodnija i najprikladnija pozornica za tu predstavu. Želja nam je bila baviti se pitanjem kako mi kao društvo vidimo HNK, a kako turbofolk, a i jedno i drugo pitanje je dovoljno problematično.

O terorizmu:
Identitet nije nešto fiksirano i ako možemo govoriti o sklonosti terorizmu ona sigurno ovisi o okolnostima. Ljudi su u našoj predstavi T-formance lako uzimali paintball puške i pucali u druge ljude, štoviše uživali su u tome. Ne kažem pritom da su laboratorijski uvjeti koji vladaju u kazalištu vjeran pokazatelj naše nasilne prirode. Doista ne znam jesmo li svi potencijalni teroristi, mislim da ipak nismo. To je kao priča da u svakom Hrvatu čuči ustaša, ili u Srbinu četnik. Ne mislim da je tako. Možemo to promotriti i iz optimističnog ugla – mislim da su ljudi u bilo kojem trenutku sposobni za izuzetna postignuća u bilo kojem smislu estetskom, etičkom, političkom i intelektualnom, pa se to dakako može primijeniti i na negativnije stvari. Kad se ljudi okupe oko neke ideje koja im je bitna, stvari se jednostavno počnu događati. Ovisi o kontekstu, ljudi dobro znaju granicu kad osjećaju da nešto moraju napraviti. Iako se neki moji radovi mogu protumačiti kao mračan pogled na ljudsku prirodu, ja ipak vjerujem u ono pozitivno u ljudima.

O smislu kazališta:
Razmotrimo li koliko kazalište kao dio kulturne industrije podilazi postojećem političkom sustavu i koliko ga zapravo reflektira – onda mislim da ne postoje nikakve mogućnosti da promijeni svijet. Ako neke mogućnosti promjene svijeta postoje, one se sasvim sigurno ne kriju u mediju kazališta. Kad bih stremio proizvesti neki gotov, suvisao kazališni proizvod, kojeg onda mogu prodati na tržištu, bilo u Zagrebu, Rijeci, Ateni ili u Kirgistanu… mislim da moj posao ne bi imao nikakvog smisla. Prošao sam to u devedesetima i ta je priča iza mene. Stvarno vjerujem da kazalište danas može imati smisla samo ako radi u bliskom kontaktu s lokalnom zajednicom i pritom ne ponavlja već prokušane modele. U tom slučaju doista može odigrati i bitnu ulogu, ako ništa drugo, onda barem u artikuliranju nekog problema, a ta uloga i nije toliko mala koliko se čini. Ne očekujem da će kazalište promijeniti svijet, ali ako malo promijeniš pogled na svijet, pa makar i jednoj osobi, onda mislim da si nešto napravio.

O napretku i Jugoslaviji:
Veliki sam optimist, ali ako gledam stvarnost u kojoj živimo mislim da smo u 18 godina, što je razdoblje od rođenja do punoljetnosti pojedinca, svi zajedno mogli biti puno “dalje” nego što stvarno jesmo. Uvijek nam se plasira teza da je Hrvatska mlada zemlja pa je to odličan izgovor za sve promašaje i propuste. Mislim da se možemo pitati – je li nam danas stvarno toliko bolje nego što je bilo u prošloj državi? To uostalom nije moje pitanja nego nešto što čujem manje-više svaki dan od raznih ljudi.

O Europi:
Kao europska provincija, da ne kažem šupak ili u boljoj varijanti slijepo crijevo Europe, više nego ikad bolujemo od neokolonijalnog kompleksa. Relativno kasno smo dobili svoju državu, a sad smo u shizofrenoj poziciji jer nemamo nikakvog izbora nego ući u Europsku zajednicu premda to sa sobom, uz pozitivne, nosi i puno loših stvari i ograničenja. Naravno da se sve to reflektira u našoj kulturi. No sve te boljke naše kulture, uključujući klijentelizam, servisiranje političkih potreba, nazadnost, konzervativnost i druge – susreo sam i u Nizozemskoj gdje sam živio i radio deset godina. Razlika je samo što su ovdje odnosi brutalniji i stvari se ne rade higijenski, u rukavicama.

O nizozemskoj ksenofobiji:
O Nizozemskoj vlada predodžba kao o kolijevci liberalizma, no mislim da se ta zemlja nakon 11. rujna 2001. godine potpuno promijenila. Danas je to jedna od zemalja s najoštrijim imigracijskim zakonima i općenito iznimno strogim odnosom prema useljenicima. Ksenofobija je navodno nepoželjna i politički nekorektna, ali ima je, i to čini se sve više. Stranac uglavnom ostaje stranac i, ako nisi tamo došao s jednom jedinom željom – da postaneš Nizozemac, lako je moguće da ćeš naletjeti na zid nerazumijevanja. Nije primjerice neuobičajen stav da ti kao umjetnik nemaš pravo koristiti niti jedan umjetnički diskurs osim onog uvriježenog u nizozemskoj kulturi. Razlike se ne toleriraju. No to zapravo i jest teško pitanje za sve ljude koji zbog ekonomskih uvjeta odlaze raditi na Zapad, primjerice s istoka Europe – hoćeš li usvojiti običaje, jezik i svjetonazor i integrirati se kao jedan od njih ili ćeš zadržati svoj izraz i kulturu, te živjeti i raditi kao strano tijelo među njima? To nije lako rješiv problem, ni za mene kao kazališnog stvaratelja, ni za bilo koga drugog. To je vječna dilema za ljude koji su kulturno relocirani. Možemo doduše postaviti i ovo pitanje – kako bi u Hrvatskoj prihvatili ljude koji bi došli iz drugih sredina i sobom donijeli vlastitu kulturu?

O provincijalizmu hrvatske kulture:
Mislim da provincijalizam hrvatske kulture ima dva aspekta – jedno je konzervativno lice, kojim vlada uvjerenje da raspolaže nekim vrijednostima koje su tradicionalne i neupitne. Drugo lice je ono koje krije veliko polje slobode za istraživanje, a koje možemo zahvaliti jednostavnoj činjenici da su veliki centri moći manje zainteresirani za ono što ovdje radimo i poručujemo. Doduše poseban je problem da ćemo onim što radimo teško steći istinsku vidljivost u odnosu na kulturne centre koji nam se čine važnim. To je sudbina i kletva – začarani krug malih naroda.

O umjetničkoj neovisnosti:
Umjetnost uvelike ovisi o tome tko daje za nju novac i u njoj se uvijek ogledaju interesi onoga tko je financira. Ako nas financira Europska unija, onda ćemo tamo podnositi račune, ako nas financira Grad Zagreb, onda ćemo račune podnositi ovdje. Činjenica je da umjetnost nikad nije potpuno neovisna i da nema toga tko će ti dati novac i reći – radi s njim što god hoćeš. Stvar je čiste snalažljivosti i umijeća preživljavanja da nađeš sredstva i izguraš neku ideju manje-više onako kako želiš. Ja sam za sebe vjerovao da sam neovisan, sve dok nisam stvari malo realnije posložio i shvatio da sam u stvarnosti puno manje neovisan nego što bi to htio biti. Lako je biti deklarativno neovisan, ali stvarnost se ne podudara uvijek s tim.

Funkcionira tako da svaki korisnik otvori svoj profil, oko kojeg okuplja prijatelje kojima su dostupne sve informacije koje objavi vlasnik profila. Pritom svaki pojedinac isto tako ima neki svoj krug prijatelja i poslati informaciju njemu znači poslati je i svima njima. Poanta Facebooka je uz to i interakcija, što je za oglašivače idealno – mogu u vrlo kratkom roku od velikog broja ljudi vidjeti koliko ih i da li ih uopće zanima ono što nude. Opcija službenog oglašavanja za novac, koju također Facebook nudi, također je puno suptilnija i preciznija od drugih medija. Facebook ima sistem koji prati interese pojedinaca te im u skladu s tim šalje oglase. Ukoliko sistem registrira da netko često posjećuje Facebook profil neke poznate ličnosti ili branda, slat će mu ciljano informacije vezane za to. Također, oglašivač na Facebooku može točno odabrati kojoj dobnoj ili rodnoj skupini želi poslati svoj oglas.

“Meni internetske mreže poput Facebooka omogućavaju da budem u kontaktu s ljudima koje inače ne mogu doseći te imaju efekt kao da popijem sa svima njima kavu u istom trenutku. Putem tih mreža svojoj tvrtki radim bolji PR nego što bi mi radile bilo koje novine ili televizija”, govori stručnjak za odnose s javnošću Krešimir Macan, bivši glasnogovornik HRT-a i vlasnik PR agencije Manjgura. “Ako želim sebe pozicionirati na tržištu, to mogu puno efikasnije napraviti putem društvenih mreža jer biram s kim ću komunicirati i znam kome je poruka isporučena.

Ako imam podatak koji će zanimati 2000 ljudi, puno mi je korisnije uputiti ga baš tim ljudima, nego dati oglas u novine. Još jedna velika prednost tih mreža je što je sve mjerljivo, točno znaš što si napravio – samo u zadnjih mjesec dana sam, recimo, imao 700 posjeta na stranicu tvrtke samo preko Facebooka.”, kaže Macan koji se trudi da mu profil ne bude samo poslovan nego i zabavan. “Kako se pozicioniramo kao stručnjaci za određene teme poput novih medija, kriznog komuniciranja te strateškog upravljanja i komuniciranja u politici, tako i za Facebook biramo teme koje pratimo i podijelimo s ljudima one koje bi im mogle biti zanimljive.

Međutim, na Facebook stavljam i stvari koje bi ljudima privatno mogle biti korisne, poput oglasa za povoljan stan ili pak dobrog vica. Također, kad organiziramo ili suorganiziramo neki seminar ili konferenciju, Facebook nam je od ogromne pomoći jer ima alat za organizaciju i u tren oka, jednim klikom miša možemo na taj događaj pozvati stotine ljudi. No što je još važnije, većina njih će odgovoriti planiraju li doći ili ne, tako da možemo imati uvid u to koliko bi ih otprilike moglo doći.” Gotovo isključivo u poslovne svrhe Facebook koristi i Borut Šeparović, redatelj i koreograf te osnivač kazališne skupine Montažstroj. I kroz vlastiti profil i kroz profil skupine Montažstroj, on unatrag dvije godine sve svoje projekte oglašava na Facebooku. Trenutno priprema novu predstavu Montažstroja pod imenom ‘I Fuck On The First Date’, čija je premijera zakazana za 11. ožujka. Za nju je Facebook promocija tekla kao i za sve ostale njegove projekte:

“Osim što obavijesti imamo na našoj internet stranici te na Facebook profilu Montažstroja, na Facebooku napravimo tzv. event pod imenom projekta i pozovemo, recimo, tisuću i pol ljudi. Mi pozovemo svoje NOVI BODOVI ZA MLADE POLITIČARE Pulski gradonačelnik i saborski zastupnik IDS-a Boris Miletić koristi Facebook da bi odgovarao na pitanja sugrađana i smatra da je to izvrstan način dvosmjerne komunikacijeNOVI BODOVI ZA MLADE POLITIČARE Pulski gradonačelnik i saborski zastupnik IDS-a Boris Miletić koristi Facebook da bi odgovarao na pitanja sugrađana i smatra da je to izvrstan način dvosmjerne komunikacijeprijatelje, oni pozovu svoje, njihovi prijatelji pozovu neke svoje prijatelje i za čas su o događaju obaviještene tisuće ljudi. Uz to nam taj servis daje mogućnost stavljanja fotografija, uploadanja videa i ostalih promotivnih materijala, koji ljude mogu zainteresirati. To posebno vrijedi za zadnji projekt koji je dosta ekskluzivan – imat će samo četiri izvedbe, i to za po 33 ljudi, tako da nam je oglas ga na Facebooku i više nego dovoljan za privući ljude.”

Montažstroj se na Facebooku zna oglašavati i na standardan način, objavljivanjem plaćenih oglasa. Prednost tog servisa je što su za potrebe još jednog skorog projekta “Moje srce kuca za nju”, mogli izabrati da oglas bude upućen samo ženama od 16 do 35 godina, na koje se odnosio poziv na audiciju koji je stajao u oglasu. Na vlastitom profilu, kaže, kreira identitet koji mu služi određenoj svrsi, odnosno oglašavanju njegovih kulturnih projekata. Facebook profil doslovno doživljava kao “zid na kojem ostavlja svoje poruke ljudima koje to zanima”, ali ističe da profil ne može živjeti na Facebooku ako se na njega stavljaju samo obavijesti o projektima.

Istom logikom vode se i u tvrtki Lupa promocija, najvećem regionalnom koncertnom promotoru koji trenutno radi na organizaciji triju velikih koncerata: Beyonce i grupe Depeche Mode u Zagrebu te Madonne u Ljubljani. Oni su krajem prošle godine također otvorili profil na Facebooku pod imenom svoje tvrtke, preko kojeg obožavatelje glazbe i koncerata obavještavaju o aktualnostima i na kojem imaju 2000 članova. Direktor Lupa promocije Vladimir Ivanković o tome kaže: “Imati stalno iste načine oglašavanja, od radija i televizije do novina i plakata dovodi do zasićenja i ljudima dosadi. Oglašavanje na internetu također nije uvijek učinkovito, ljudi te bannere nekad vide, a nekad ne, niti PR tekstove ne čitaju uvijek. Zato se Facebook pokazao kao sjajna opcija, jer je na njemu ogroman broj ljudi iz raznih zemalja, i svima kojima pošaljemo direktno dođu obavijesti. Također, zainteresirani mogu preko našeg profila doći do najsvježijih informacija, sudjelovati u nagradnim igrama i izmjenjivati fotografije bendova. Facebook nam je značajno olakšao oglašavanje i donio uštede, ali i otvorio još jednu vrlo važnu mogućnost: preko Facebooka možemo i testirati tržište, odnosno puno lakše procijeniti kakav bi interes bio za gostovanje kojeg izvođača.”

Na inicijativu mlađih suradnika, profil na Facebooku prošle je godine dobio i festival dokumentarnog filma Zagreb Dox, čiji je direktor i izbornik filmova Nenad Puhovski. “Preko Facebooka sad možemo znati što ljudi misle o filmovima i koji im se sviđaju, što je meni kao selektoru beskrajno važno”, kaže Puhovski i nastavlja: “Konstatirali smo da ljudi s ogromnom pažnjom pomažu jedni drugima u izboru filmova, što je nama kao najvećem festivalu ujedno i najveći problem – nema te web stranice koja može pomoći ljudima da se probiju kroz tu šumu filmova, tako da je Facebook tu odigrao ogromnu ulogu. Zapravo je na neki način zamijenio reklamu od usta do usta, za koju se zna da je najefikasnija za promociju. Ta neposredna komunikacija se jednostavno prenijela na internet i rezultirala čudom. Mi smo lani imali jako velik porast posjetitelja, nekih 20 posto, i došli smo do 20.000 gledatelja. Ne mogu tvrditi, ali vjerujem da to ima veze MLADI MILIJARDER Mark Zuckerberg, jedan od tvoraca Facebooka, postao je milijarder zahvaljujući svojoj inovacijiMLADI MILIJARDER Mark Zuckerberg, jedan od tvoraca Facebooka, postao je milijarder zahvaljujući svojoj inovacijis Facebookom s kojim smo krenuli baš lani.”

Da su se za promociju Facebookom počeli služiti i neki političari mlađe generacije, potvrđuje primjer pulskog gradonačelnika i saborskog zastupnika IDS-a Borisa Miletića. On kaže da je među svojim prijateljima bio jedan od zadnjih koji su otvorili profil, ali jedno je vodilo drugom i Miletić na Facebooku trenutno ima preko 1300 prijatelja. Profil je otvorio privatno, ali su mu ubrzo počela stizati pitanja vezana za grad i politiku. Danas svakodnevno sugrađanima odgovara na pitanja, upućuje ih na službe koje im mogu pomoći i htio-ne htio skuplja političke bodove. Za Facebook kaže:

“Najveća prednost Facebooka je mogućnost direktne dvosmjerne komunikacije sa sugrađanima – 24 sata dnevno. Na taj način pokrećem i određena pitanja za koje tražim odgovore, npr. što misle građani kako unaprijediti kulturna događanja u našem gradu. Na sva pitanja odgovaram, također upućujem građane na službe koje mogu riješiti njihove zahtjeve ukoliko je to izvan ingerencije Grada. Ovim putem sugrađani lakše postavljaju pitanja, posebice mlađa populacija. Evo, u dva mjeseca sam zaprimio preko 200 raznih upita, što je puno više nego redovnim e-mailom. Upiti su raznorazni, od komunalne problematike, do raznih prijedloga kako unaprijediti i poboljšati život u našem gradu. Kao što je život u jednom gradu isprepleten brojnim aktivnostima, tako i sama komunikacija ide u svim mogućim smjerovima. U svakom slučaju, super je imati direktan i promptan feedback.
Smatra da mu ide u prilog što “značajan dio sugrađana zna iz dana u dan i što njihov gradonačelnik radi, a također i nudi svoja razmišljanja o aktualnoj problematici”, zbog čega je pristupačniji.
Potvrđuje da je taj njegov potez utjecao pozitivno na njegov imidž kao gradonačelnika, ali ističe da to više cijene mlađi Puležani. Od 1300 prijatelja na Facebooku kaže da su mu samo prvih 200 bili privatni prijatelji, ostali su uglavnom građani Pule i poneneki stranac. “Facebook je država za sebe”, veli Boris Miletić.