Borut Šeparović prije osamnaest godina osnovao je kazališnu skupinu “Montažstroj” koja je svakim novim projektom uznemiravala vode domaćeg, često ustajaloga glumišta. Posljednja premijera “Montažstroja” “Kazalište vaše i naše mladosti” održana prije nekoliko tjedana, premda u samo tri izvedbe i pred nekoliko stotina gledatelja, produkcija je koja je obilježila proteklu godinu.

‘Montažstroj’ je postao punoljetan. Hoće li to nešto promijeniti?
Borut Šeparović: Teatar spada u smiješne stvari poput religije ili terorizma koje imaju smisla samo ako se u njih duboko vjeruje- Osim malo nostalgije, koju smatram inspirativnom, početne premise ostale su iste: i dalje se bavim različitim medijskim fenomenima (nogomet, pop glazba, suvremene tranzicijske mitologije, terorizam), i želim komunicirati ne samo sa znalcima nego i s kazališnim analfabetima. Trenutačno me najviše intrigira potencijal interaktivnog političkog teatra realiziran na način koji može uključiti širok spektar publike, ne zanima me hermetička avangarda koju nitko ne razumije. Bitna je razlika u tome što me u devedesetima zanimalo dati kazalištu ono što mu i pripada, dok me danas zanima dati kazalištu ono što mu po konvenciji ne pripada.

Političko kazalište vratilo se ponovno u centar pažnje, što je suvremenom čovjeku politika i kakav je odnos nje i kazališta?
- Za mene kazalište postaje političko kada postavlja pitanje distribucije i cirkulacije moći u širem društveno-političkom kontekstu. U našem kazalištu, činom javnog potpisivanja ugovora i plaćanja, posjetitelji postaju moje (Autorove) mušterije, odnosno protagonisti izvedbe. Od posjetitelja, preko gledatelja pa sve do protagonista, dostojanstvo ali i odgovornost u „Kazalištu vaše i naše mladosti“ stječu se isključivo preko novca i to je ono političko u njemu.

Reakcije isprovocirane publike su bile vrlo raznolike i često burne…
- “Kazalište vaše i naše mladosti” istovremeno jest i nije kazališna predstava. Kazališna izvedba je od pamtivijeka bila interaktivna i rizična, a time i visoko problematična praksa. Mi ne dopuštamo publici samo gledati one kojima su platili kako čine „nešto“ na pozornici. Naša predstava bavi se kazališnim posjetiteljima samima i njihovom spremnošću da kreiraju vlastito kazališno iskustvo. „Kazalište vaše i naše mladosti“ traži od svoje publike da zauzme stajalište, da osjeti “težinu” i vlastitu prisutnost na neki “temeljno etički način“.

Što je danas svrha kazališta, ako je uopće više ima?
- Uopćeno gledano, današnja kazališna praksa dio je više ili manje razvijene kulturne industrije, a kazališta postaju svojevrsna poduzeća. Pluralizam izbora zapravo skriva kulturni konformizam, pa se prodaje večernji izlazak, ugodna zabava. Naš projekt pokušaj je da se medij kazališta podvrgne temeljitoj provjeri realnosti. Ne radi se o neupitnoj potrebi za uvođenjem novih medija (poput mobitela) u izvedbenu umjetnost, već o tome na koji način njihovo korištenje može utjecati na promjenu u percepciji suvremenog gledatelja. A ta pitanja nisu samo estetska nego i etička i politička.

Hoće li biti repriza ove predstave, ili je ona s obzirom da uključuje dvadesetak izvođača preskupa, čime zapravo priznajete pobjedu diktature kapitala?
- Današnji su mediji, pa tako i kazalište prije svega tjerani zahtjevima tržišta. Način na koji publika diskriminira pojedina umjetnička djela jest upravo njezina volja da plati svoja zadovoljstva. Kao posljedica, u svakovrsnoj izvedbenoj praksi, događa se okret k populizmu, estradi. Kada bi se pitalo tržište i uvažilo činjenicu da postoji ogroman interes publike, onda je nastavak neupitan, problematično je jedino kojim ga sredstvima ostvariti. Uz prostor Teatra &TD u kojem je nastalo ovoj predstavi mjesto je na velikim i bogatim kazališnim festivalima diljem Hrvatske.

Diktatura proletarijata zamijenjena je diktaturom kapitala. Može li kazalište išta promijeniti?
- Mislim da ne postoje gotova rješenja, ali uvijek treba pronalaziti moguće područje borbe.
Na tragu Handkeova “Vrijeđanja publike”, naš performans ne želi revolucionirati nego osvijestiti. Potencijal teatra za radikalizam s pravom je postao podložan sumnji. Privijajući se konzumerizmu, kazališne izvedbe podliježu komodifikaciji koja guši svaki radikalizam u trenutku njegova rođenja. Teatar kao i umjetničke izvedbe općenito spadaju u one smiješne stvari poput religije ili terorizma koje imaju smisla samo ako se u njih duboko vjeruje.

Cocta je u 1990-ima obnovila vlastiti brend preko slogana “piće vaše i naše mladosti”, a vrijeme je da tako učini i kazalište. Kako? Može li kazalište učiniti napor da “obnovi svoju marku” na tržištu?
Treba li to uopće poduzimati?, pita Borut Šeparović, prvi čovjek Montažstroja u povodu nedavno održane predstave “Kazalište vaše i naše mladosti” koja je u samo tri izvedbe u prepuni Teatar ITD vratila nadu u živost tog prostora i o kojoj vrijedi razgovarati nakon izvedbe.
Riječ je o događaju, prije nego predstavi, koji počinje iritacijom brojnih internetskih i sms-poruka, nastavlja se scenskom akcijom u kojoj je gledateljska volja (pravo izbora?) stavljena na kušnju i završava benevolentnim vraćanjem novca onima koji nisu zadovoljni. “Ne, ne, predstava nije gotova.
Ne zna se niti kad će niti hoće li završiti. Nastavlja se na blogu gdje posjetitelji, i oni koji varaju da su takvi, iznose mišljenje: oduševljenje, neslaganje, gađenje, ljutnju, bilo što. Na blogu se mogu naći informacije i dezinformacije, baš kao i u predstavi, tumači Šeparović. Pokušali smo pratiti dvije linije ideje.
Onu o kazalištu, gdje pitamo što bi kazalište moglo biti bez pretenzije za recept kazališta u budućnosti i onu o imperiju koji ima raznolike identitete i pojavnosti. Riječ je i o privatnoj dvojbi u značenju političkog kazališta.
Nisam od onih koji vjeruju u moć kazališta, radije sam cinik”, kaže Šeparović. Gledatelji testiraju vlastitu dozu cinizma prema poziciji u kazalištu kad im se postavi ultimatum: potpis ugovora i plaćanje dodatne ulaznice ili napuštanje dvorane.
Kakve su reakcije publike? “Manje je bilo razočaranih, mnogo više onih koji su se zabavili. Zanimljivo je da većina kazališnih kritičara nije potpisala ugovor, nije pratila predstavu u dvorani, ali je iskoristila svoj VIP-status.
Bilo je i onih koji nisu htjeli napustiti dvoranu iako su bili uhvaćeni u varanju pa je glasovanjem publike odlučeno hoće li se predstava prikazivati dalje. Bilo je pozitivnih kritika, ali i jedna vrlo negativna, čak bijesna”, kaže redatelj. Prikazane su samo tri izvedbe? Hoće li biti još izvedbi, odlučuje ravnatelj ITD-a Marin Blažević.
“Koliko sam upućen, više nema termina u teatru. Predstava je relativno skupa jer uključuje 20-ak izvođača: članove ansambla ITD i Montažstroja (Damir Klemenić i Srećko Borse stari su članovi), a bilo koje kazalište može kupiti čitav projekt.
O tržištu ili interesu kazališnih kuća ovisi hoće li se “Kazalište vaše i naše mladosti” još igrati”, zaključuje Borut Šeparović. Razvoj performerske situacije, polemike i kritike pratite na http://blog.montazstroj.com.

Iza snažnog i višeznačnog naslova novog projekta Montažstroja, koji glasi “Kazalište vaše i naše mladosti”, ne krije se skrivena reklama za gazirano piće, iako je to prva i željena asocijacija.

Borut Šeparović, osnivač onoga što je zapravo nekada bilo izvedbena skupina a danas je prije njegov osobni kazališni laboratorij, preuzeo je i modificirao reklamni slogan kako bi naglasio upravo tu promjenu, ali nekoliko godina prekasno jer Montažstroj već odavno nije ona grupa atleta srca koja je, krajem osamdesetih, sirenama proročki tulila opću opasnost. Želja za «ribrendanjem» kompanije zakasnila je, između ostaloga, i zato što se ime Montažstroj koristi samo na domaćem terenu, dok se u gostima igra u dresu Performingunita.

Borut Šeparović, međutim, jest jedan od karizmatika domaćeg kazališta, i kao svaki karizmatik svjestan je privlačnosti onoga što nudi, kao i osjetljivosti strategija te ponude. Iako je od nogometnog pop kazališta prošlo već dobrih osamnaest godina, i iako su u međuvremenu nastale i neke sasvim intimističke predstave, on zapravo nikad nije odustao od stadionske kompozicije svojih kazališnih akcija. Ekskluzivnost je pritom gotovo odiozna, a što veća i raznorodnija grupa najpoželjnija ciljana publika. U tom smislu i nema velike razlike između početaka i današnjeg navodnog povratka Montažstroja, s razlikom u mogućnosti interakcije, koja se na početku svodila tek na nogometnu loptu ispucanu u gledalište.

Danas, u “Kazalištu vaše i naše mladosti”, publika gore trpi, ali se nesvjesna, pritom uglavnom dosađuje, sve dok rijetkima «ne pukne film». Izigravanjem konvencija, kako u zavodljivim i neistinitim najavama, tako i preuzimanjem identiteta u e-mail igri kojom je predstava započela i prije izvedbi, oko ovog projekta stvorena je sasvim pristojna fama što je rezultiralo i prepunjenim gledalištem. No, umjesto drame ili spektakla, publika je dobila samo onoliko koliko je sama bila voljna uložiti u svoj užitak – prihvaćanjem ili odbijanjem financijske, etičke, estetičke ili političke ucjene. Kao i u “T-formanceu”, prošloj Šeparovićevoj akciji u Savskoj 25, i ovdje publika instinktivnim odabirom svaki put pogriješi, odlaskom iz dvorane ili ostankom u njoj, preuzimanjem obaveze odlučivanja o sudbini sebe i drugih tijekom izvedbe, ili pasivnim prepuštanjem koje nikamo ne vodi.

Na našem, još uvijek trusnom području, mnogi koji se smatraju pametnima vole reći kako preferiraju evoluciju nad revolucijom, i upravo je to jedna od bitnih pretpostavki za moguću interpretaciju “Kazališta vaše i naše mladosti”. U laboratorijskim uvjetima kazališnog prostora gledateljima je ostavljena mogućnost da se jednom, ukoliko to zaista žele, pobune protiv pravila igre. No, pobuna se pokazuje prilično kompleksnom, jer ukoliko se ne pristane na otvorene ucjene ili fini uzročno-posljedični vez uloženog i očekivanog, gledatelj ili ostaje bez svoje volje ili ostaje bez predstave.

Potpisivanjem ugovora s đavlom, u ovom slučaju Borutom Šeparovićem i njegovim inkarnacijama, ali prije toga i s bilo kojom drugom, ali bitno realnijom kompanijom, gledatelj stupa u neravnopravan odnos u kojem je demokracija, kao i većina ostalih, takozvanih boljih ljudskih osobina, uglavnom nemoguća. Čak i takvu situaciju dobrovoljni zamorci u Teatru &TD prihvaćaju sa smiješkom, iznenada uživajući u činjenici da im je jednom u kazalištu dozvoljeno telefonirati i ispuštati razne zvukove, iz sebe ili iz telefona. Na pitanje koja je cijena slobode i što od nje ostaje nakon revolucija ili evolucije, “Kazalište vaše i naše mladosti” nudi prilično ciničan odgovor.

Ako je kapitalistički globalni Imperij, na koji se ovaj projekt poziva i kojeg, unatoč očekivanjima, implicitno priziva, ništa više nego strateški raspoređena moć, onda je i kazalište njegov sasvim dostojni “in vitro” predstavnik. “Kazalište vaše i naše mladosti” pritom se nije bitno udaljilo od bilo koja konvencionalne izvedbe, samo što, zamjenom izvođača i publike, izbjegava klasična načela prepoznavanja ili katarze. Time je prepoznavanje gotovo u potpunosti onemogućeno jer je kazalište uronilo u ono ogledalo koje bi trebalo držati pred licem svijeta, a taj je svijet, ako je vjerovati uzorku ovog eksperimenta, poprilično ravnodušan.

Ipak, ovdje nije riječ o negaciji kazališta, nego tek o kazalištu sljedećeg, interaktivnog stupnja, koje ne nudi okvir priče nego suvremenost onoga u čemu se živi sada i ovdje. Od Brechtove govedine došli smo do mobitela, pa se možda zato više ne bulji tako romantično, nego – nezainteresirano.

Borut Šeparović i njegovi prijatelji okupljeni pod legendarnom egidom Montažstroj napravili su opušten, pametan i ludičan performance u Teatru &td. “Kazalište vaše i naše mladosti” direktna je, lako razumljiva i posve nepredvidiva scenska akcija.
Počinje groznom “klasičnom” predstavom na velikoj pozornici, na kojoj šestero glumaca izvodi neki doista pretenciozan i neuvjerljiv komad Davida Harea, no koju redari i odnekud pristiglo umjetničko osoblje brzo razjure pa se pojavi Sven Medvešek koji publiku natjera da ili napuste dvoranu ili potpišu pristupnicu, pošalju SMS te plate dalje izvođenje.
Ništa nisam htio platiti ni potpisati, a protiv krupnih redara ne može se ništa. U predvorju stoji Vili Matula, koji, posve suprotno, dijeli novac svakome tko hoće pogledati nastavak iz svoje nove perspektive.
Opet nisam “pristupio” ali sam ilegalno ušao u malu, polukružnu dvoranu, šmugnuvši u nju prije redara. Kad su pristupnice podijeljene, pristigla je tu i ona izbačena publika te Vili Matula s rudarskom svjetiljkom na glavi, koji je, okružen mrakom, stao recitirati egzistencijalističku prozu, a zatim je na mini stolu zaigrao ping-pong.
Htio sam i ja, ali su me redari izbacili jer je Matula shvatio da nisam primio novac i da nemam pristupnicu. Što se događalo u velikoj dvorani, znaju samo oni koji su u njoj bili. Naknadno se ući nije moglo.
No dobro, u predvorju je neki pomalo sumanuti Djed Mraz puštao mjuzu, bilo je piva, mogla se prolistati knjiga. Teatar &td, najkazališniji prostor u metropoli, disao je punim plućima.
Lijepo je bilo vidjeti mnogo studenata i različitih mladih urbanih faca na performansu, Montažstroj je očito trade mark i za neke nove klince, koji se ne sjećaju njegovih predstava iz kasnih osamdesetih, ali neugodno me iznenadila činjenica da su predstavu bojkotirali redatelji, glumci, kazališni profesionalci.