kazalište je uvijek konstrukt ma koliko se doimalo dokumentarnim


intervju GLOSS – BORUT ŠEPAROVIĆ

Krajem osamdesetih na otvorenju retrospektivne izložbe Kazimira Maljeviča u Zagrebu Borut Šeparović priredio je prigodni performans te ubrzo i predstavio svoju kazališnu trupu Montažstroj, čime je na velika vrata ušao na hrvatsku, regionalnu i europsku kazališnu scenu. Njegovo društveno angažirano nezavisno kazalište, mnoštvo predstava, ali i propitivanje svrhe kazališta, kao i specifični pristup radu potvrdili su ga kao iznimno cijenjenoga hrvatskog avangardnog kazališnog redatelja. I danas, dvadeset godina poslije, s jednakim žarom režira predstave, govori o kazalištu i živi na sceni, svakom svojom novom predstavom provocirajući i propitujući aktualne društvene probleme kroz specifičnu umjetničku prizmu.

D.J. Nedavno ste obilježili 20 godina od predstavljanja Montažstroja javnosti. Kada se osvrnete na početak svoga kazališnog djelovanja i na prve dane sa Montažstrojem, je li po vašem mišljenju teatar danas u Hrvatskoj provokativniji nego onda?
B.Š. Mislim da je danas teatar u nekom općem smislu manje bitan nego prije dvadeset godina. U međuvremenu su se pojavili novi mediji, a time i mnogo veći broj raspoloživih informacija, a i društveni sustav je sasvim drugačiji. Živimo u kapitalizmu i to u brutalnoj, tvrdo kuhanoj varijanti, sa potpuno drugačijim zahtjevima na pojedinca. Kazalište danas egzistira u sustavu s dominantnom neoliberalnom idejom po kojoj umjetnost mora opstati kroz samofinaciranje, što je prilično upitno. Pogledamo li malo ‘razvijenije kapitalističke zemlje’, moramo se upitati kako kultura tu ideju uopće može prisvojiti te koja i kakva kultura mora biti isključena iz takvih mehanizama jer se jednostavno ne može sama financirati? U tom nekakvom miksu, kazalište danas ima relativno manji značaj. Među autorima koji se danas pojavljuju, i tu ne mislim isključivo na takozvanu ‘nezavisnu’ scenu, ima i radikalnijih uradaka kakvih nije bilo prije dvadesetak godina.

D.J. A repertoarni teatar?
B.Š. Ako se promatra mainstream kazalište, stil se malo promijenio, ali značajnije izmjene u u sustavu proizvodnje nisu se desile. Bez obzira što se ja bavim kazalištem, više nisam sasvim uvjeren u njegovu moć. Sad moram sam sebe demantirati jer ujedno vidim da jedna relativno marginalna predstava u ZKM-u poput ‘Mauzera’ može izazvati prilično žestoku reakciju koja upućuje da je kazalište još uvijek društveno važan fenomen. Ali, kazalište može postići značaj samo ako je svjesno konteksta u kojem nastaje i problema kojima se u tom kontekstu bavi. Osobno smatram da je svako kazalište političko. Čak i kad se naizgled bavi samo zabavom svojih posjetitelja ili isključivo samim sobom i onda je političko, samo možda nema svijest o tome da je političko. Kao što je to Brecht govorio, postoji kazalište koje je svjesno svoje političnposti i javnog značaja i ono koje nije.

D. J. U kazališni ste svijet ušli ravno s fakulteta gdje ste studirali komparativnu književnost i filozofiju. Koliko vas je fakultetsko obrazovanje odredilo u pristupu kazališnom izrazu i samom odabiru tema?
B.Š. Mislim da taj studij nije bio toliko bitan. Jedna je stvar bitna, a ta je da sam početkom studija odlučio da ću se baviti kazalištem. Nikad nisam išao na prijemni na Akademiju za dramsku umjetnost u Zagrebu i ne žalim za tim. Mislim da je taj studij bio dovoljan. Utjecali su na mene i neke druge okolnosti, festivali koji su se tada pojavili kao što je Eurokaz ili Tjedan suvremenog plesa, neka gostovanja kao i smjerovi u glazbi. Uz informacije koje sam dobivao na fakultetu i od svoje okoline, ti su utjecaji bili dovoljno jaki da odrede moj profesionalni izbor. Nije bilo nužno upisivati Akademiju kako bi stekao formalni legitimitet da režiram kazališne predstave s ansamblima.

D.J. Niste li zaobilaženjem jedne takve ne baš nevažne institucije bili zakinuti za njezinu potporu te na neki način ostali izvan “službenih” kazališnih krugova?
B.Š. Da. Time sam automatski postao svojevrsna crna ovca. Ako neke stvari želiš napraviti u kazalištu, bitno je da imaš osiguran pristup institucijama. Osim nekih znanja i vještina, prednost pohađanja Akademije je i jedna vrsta socijalnog kapitala koji tamo stekneš. Na neki način bio sam autsajder jer nisam bio dio te društvene mreže. To pozicioniranje je bitno, a ja sam bio na margini odakle je dosta teško, ali ne i nemoguće djelovati.

D.J. Unatoč činjenici što su skoro sve vaše predstave sinonim za vrhunski nezavisni teatar, stječe se dojam da je nezavisni teatar, kao i nezavisna kultura u cjelini, na jednakim pozicijama kao i prije dvadeset godina?
B.Š. U ovih dvadeset godina se jako malo poduzimalo da nezavisna kultura zaživi, a i civilno društvo je u natruhama. Koliko je malo napretka postignuto dokazalo se i nedavnim rezanjem troškova za nezavisnu kulturu iz gradskog budžeta, dok se primjerice budžet Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uopće nije dirao. U posljednjih pet godina Montažstroj od Ministarstva kulture Republike Hrvatske nije dobio niti lipe, neovisno o dokazanoj kvaliteti i količini projekata. što je jedan apsurd. Naravno, Montažstroj nije izoliran slučaj. Jednostavno ne mogu shvatiti po kojim kriterijima Ministarstvo kulture odabire projekte. Slična je situacija s gradskim donacijama. U dvadeset godina djelovanja Montažstroj je stekao solidnu reputaciju, postao je svojevrsni kulturni brend, ima svoju publiku, kako staru tako i novu, a dobiva slabašnu ili nikakvu financijsku potporu. U takvoj situaciji prisiljen si ljudima naplaćivati ulaznicu od 150 ili 200 kuna, pa se ljudi bune s argumentom da to nije, recimo, Depeche Mode. Ako nisi spreman platiti, znači da niti ne poštuješ rad koji stoji iza toga. A glazbeni proizvod poput Depeche Mode-a je industrijski proizvod, obična industrija koja mlati pare. Jednu “manufakturu” poput kazališta ljudi nisu spremni poštovati. Zar bi kazalište trebalo biti besplatno? Možda u času kada netko kaže da će grad ili država dati toliki i toliki budžet, pa ćemo mi podijeliti ulaznice. Da se razumijemo, kad govorim o naplati ulaznica, nije riječ o tome da se na nekom projektu zgrne profit, već jednostavno da se pokrije njegova rashodovna strana i da projekt završi na pozitivnoj nuli.

D.J. Bi li Montažstroj mogao danas funkcionirati kao produkcijska kuća koja pomaže mladim, talentiranim redateljima?
B.Š. Da budem iskren: teško, s obzirom na sredstvima kojima raspolaže. Ali u smislu podrške na temelju iskustva, svakako. Također, meni je zanimljivo producirati vlastite radove koje ne mogu ostvariti u repertoarnom teatru. Neki mi polu-ozbiljno govore da imam sindrom Petra Pana, pa mi se čini da još uvijek imam dosta za reći iz te “neobavezne” pozicije. Ali činjenica je da danas više radim u repertoarnom teatru koji je ipak otvoreniji nego nekoć. Kada se pogleda predstava ‘Mauzer’, ako zanemarimo političku temu, sami postupci koje sam koristio u toj predstavi više nalikuju na neku nezavisnu produkciju i alternativni teatar nego na ustaljene postupke repertoarnog teatra.

D.J. Spomenuli ste svoju posljednju predstavu ‘Mauzer’ koja se referira između ostalih i na generala Gotovinu, odnosno tvoju istinu o mitovima i legendama heroja našeg vremena. Jesu li hrvatski generali svojevrsna tabu-tema pa ste je zbog toga odlučili obraditi ili ste uočili zanimljiv kazališni potencijal teme koja zaslužuje uprizorenje i pojašnjavanje istine kroz umjetničku prizmu?
B.Š. Pojmove poput ‘istine’ iz te predstave izvlače mediji i odvjetnici, a ja se u toj predstavi nisam bavio istinom. Ključna sintagma za razumijevanje ove predstave ali i društva u kojem živimo je replika: ‘Činjenica je ono što se ljudi dogovore da je činjenica…’ Kazalište je uvijek konstrukt, ma koliko se ono doimalo dokumentarnim. U predstavi ‘Srce moje kuca za nju’ bio je istaknut veliki slogan ‘Kazalište laže’. Mislim da je, kao i u većini drugih medija, pojam istine iskrivljen, nešto što u prirodi medija kazališta ne može funkcionirati. Možda se istinom može baratati u filozofiji, ali u umjetnosti teško. Predstava ‘Mauzer’ se ne bavi biografijom generala Gotovine. To nije predstava o njemu. Ona je nastala na temelju djela ‘Grobnica za Borisa Davidovića’ Danila Kiša. Inspiracija su bile proturječnosti i mrlje na biografijama. Bavili smo se igrom detekcije, uspoređivanjem proturječnosti i fikcionalanošću svakog biografskog konstrukta. To je predstava o biografijama pojedinaca, s jedne strane fikcionalnih likova poput Borisa Davidoviča, ali i biografija glumaca koji predstavu izvode, a ne isključivo o generalu Anti Gotovini kako su to prikazali pojedin i mediji. Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča” vodi nas i do pitanja suvremenosti i do biografija svakoga od nas i do onoga što smo činili i činimo u vremenu u kojem živimo. Samo znam da postoje mrlje na biografiji moje zemlje, ili sjenke na mojoj vlastitoj savjesti i savjesti ljudi oko mene i u tom smislu predstava Mauzer govori o svima nama.

D.J. Na početku karijere nametnuli ste pojam “teatralizacije nogometne kulture”. Koliko se hrvatska nogometna kultura promijenila od početka devedesetih do danas?
B.Š. Teatralizacija nogometne kulture je za visoku umjetnost i za teatar značila nešto jako pejorativno. Devedesetih je bilo neprihvatljivo da jedna visoka umjetnost ima ikakve veze sa nogometom. Nogomet je u ovih dvadeset godina postao izuzetno uspješan biznis i ušao u sve pore društva. Danas je nogomenta kultura svuda oko nas, propuštena je kroz sve medije. Od utakmica se prave Događaji. To je prva razlika. Meni je ustvari nogometna kultura označavala ravnopravno korištenje pop kulture u stvaranju izvedbene umjetnosti, samo što to nismo nazvali pop kultura ili masovna kultura. I danas me, kao i tada, zanimala jedna doza stvarnosti. Iako sam u svom radu zadržao ista načela, danas više ne inzistiram na tom pojmu. Predstava ‘Srce moje kuca za nju’ se najviše približila načinu kako teatralizirati nogometnu kulturu.

D.J. Početkom 2000. u nizozemskoj ste osnovali Performingunit, skupinu koja se bavi susretima kulturnih različitosti i umjetničkih tradicija, te interdisciplinarnim dodirima u prostorima scenske izvedbe. Djeluje li još uvijek ta skupina i odakle ideja za takav projekt?
B.Š. Ne djeluje. Gotovo je bilo nemoguće osnovati skupinu koja će djelovati na istim načelima kao i Montažstroj. Netko je ispravno jednom zaključio da smo samo promijenili dresove, ali je sve ostalo isto. Bilo je dobro što smo u tih četiri, pet godina, koliko smo trajali, mogli napraviti puno više projekata i s puno većim budžetima nego s Montažstrojem. Bio je to prilično uspješan period, imali smo dosta gostovanja… Međutim, trebalo se dosta odricati kako bi se održala neka kohezija, i u jednom sam momentu shvatio da ne želim imati skupinu koja će imati stalne članove, imati ljude na plaći. Vrlo brzo se nađeš u poziciji da radiš kao u bilo kojoj drugoj instituciji. Da bi sve išlo glatko, da bi ljudima mogao isplaćivati plaću, moraš ostvariti toliko i toliko gostovanja, izvršavati takve i takve obaveze, pristajati na kompromise itd. Na neki način vrlo brzo postaješ zavisan. Meni je danas Montažstroj zanimljiv jer mogu koristiti ime i producirati ili koproducirati s nekim novim mladim ljudima. Bitno je da Montažstroj i dalje nastavi raditi produkcije kakve nisu svojstvene repertoarnom teatru. Dokle god se neka moja ideja može načelno realizirati u repertoarnom kazalištu, ne vidim razlog da ju ostvarujem kroz Montažstroj. Ne mislim da Montažstroj treba postati repertoarna institucija. Trebao bi producirati specifične projekte kao što je ‘Zagreb noću’ kada smo išli sa turističkim vlakićem poslije ponoći u obilazak mjesta na kojima su se dogodila nerazriješena mafijaška ubojstva. Repertoarni teatar neće prihvaćati takve projekte jer ima glumce na plaći, a ima i svoje ustaljene mehanizme funkcioniranja. Nije mi ni najmanja namjera kritizirati takav način rada repertoarnih kazališta. Mene zanima da ostvarujem kroz Montažstroj predstave koje mogu uključiti beskućnike i napuštene pse, djecu, nezaposlene… i raditi stvari koje su društveno relevantne jer tada ne ponavljam model institucionalnog kazališta.

Razgovor za “Gloss” vodio Dubravko Jagatić
Fotografije: Jovica Drobnjak


Category: montažstroj
Tags: , , , , , , , , , ,